Dragi poznanici i stranci,

Poželeo bih vam dobrodošlicu na moj blog "Stazom pobednika" gde ću objavljivati tekstove, kako koji obradim, koje spremam za knjigu istog naslova, a za koju materijal sakupljam godinama. Zbog objektivnih, ali moram priznati i subejktivnih, razloga do sada nisam ozbiljno radio na ovom projektu, iako sam ozbiljno skupljao materijal, ali eto odlučio sam se konačno otisnuti u tu novu avanturu i nadam se da će sa mnom poći i dobar deo vas koji ste navratili, što namerno, a i što slučajno, i da ćemo zajedno ići STAZOM POBEDNIKA.

S poštovanjem,
Zera Princ

Međuljudski odnosi

Svi mi međusobno utičemo jedni na druge i na taj način se i gradimo; neki se razvijaju, a neki se unazađuju. Uglavnom se unazađuju oni koji žive u okvirima tuđih mišljenja, polako gubeći na taj način sebe.

Naravno, treba da nam bude važno mišljenje ljudi do kojih nam je stalo i koje cenimo, ali to ne bi smeo da bude najvažniji faktor donošenja odluka. Najvažniji faktor je da li to želimo mi ili se plašimo šta će drugi reći pa onda ispunjavamo njihove želje.

Kada sam bio klinac, imao sam potrebu da se svidim svima, čak i onima koje nisam cenio, već naprotiv imao baš loše mišljenje o njima. Zar vi niste? Tokom sazrevanja sam ukapirao da na prvom mestu moram da se svidim sebi, a tada ću se svideti i onima kojima treba, a drugi ili mogu da me cene ili da... ;)

S obzirom da smo društvena bića, želimo da pripadamo društvu i da se uklopimo. Neki u tom uklapanju imaju svoje crvene linije preko kojih ne prelaze (što je izuzetno poželjno), dok neki čine sve samo da ih društvo prihvati.

Najdragoceniji poklon

Da li znate koji je najdragoceniji poklon koji možete dati nekome, a većina ga, na žalost, ne ceni? Ne, niste u pravu, ukoliko je vaš odgovor bio materijalne prirode, poput novca, stvari koje su mu potrebne u kući i tome slično. Najdragoceniji poklon koji možete dati nekome je vaše vreme. Da, da, vaše vreme. Možda vam to deluje pomalo smešno, pored svega šta se može nabrojiti, ali ako malo razmislite videćete da nije baš tako naivno.

Od trenutka kada skapiramo sistem vrednosti u društvu kome pripadamo, jedna rečenica nas prati bilo gde da se nalazimo na planeti, a da je tamo doprla tzv. civilizacija: "Vreme je novac!" Ta rečenica je samo delimično tačna. Vreme je život! Novac ako izgubimo, tokom celog našeg života postoji mogućnost da ga nadoknadimo. Međutim, naš život ide ruku pod ruku sa vremenom i trenutke koje smo proživeli ni na koji način ne možemo vratiti, a ni nadoknaditi.

Dečak i Đavo

Većini su drugi krivi za sve šta im se loše dešava u životu. Oni tu nemaju nikakvog udela.

Samo oslušnite, možda ćete i sebe čuti, kako tražite izgovor za svoje pogrešne postupke i optužujete Đavola, sudbinu, život, horoskop, pa čak i mađije, kako je popularno u našoj zemlji, a na veliku žalost lično znam da su i akademski obrazovane osobe tražile pomoć raznih vračara.

Dakle, nemojte tražiti izgovore, prebacujući krivicu za svoje pogrešne poteze na druge, nego preuzmite odgovornost, postanite svesni svojih grešaka, tako da ih ubuduće ne ponavljate. Problem nikada nećete rešiti ukoliko ne shvatite da on postoji.

Priču koja sledi ispričala mi je jedna baka pre mnogo godina. U originalu, baka mi ju je ispričala na vlaškom jeziku i želim napomenuti da na tom jeziku priča nekako ima veću težinu i čar. A, možda je to samo moj subjektivni osećaj. Međutim, u svemu tome najbitnija je poenta priče, koja je na svakom jeziku ista.